Branko Ćopić- Margita djevojka

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
ti si mi pod njome ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al' tvoj mi je šapat u kosi ostao...
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona...

Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa- tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.

Ne, ne strahuj, mili, na te se  ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si pošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
gdje li su ti pala trista i tri druga?

Daj mi ruku, dušo, gledaj pesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi zamnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.

Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt'o dlana,
pšenicu-devojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspevana.
Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.

Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.

Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće teršnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg' pre, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.